Jeremiah 3

1Govore: ako ko pusti ženu svoju, i ona otišavši od njega uda se za drugoga, hoće li se onaj vratiti k njoj? Ne bi li se sasvijem oskvrnila ona zemlja? A ti si se kurvala s mnogim milosnicima; ali opet vrati se k meni, veli Gospod. 2Podigni oči svoje k visinama, i pogledaj gdje se nijesi kurvala; na putovima si sjedjela čekajući ih kao Arapin u pustinji, i oskvrnila si zemlju kurvarstvom svojim i zloćom svojom.

3Zato se ustaviše daždi, i ne bi poznoga dažda; ali u tebe bješe čelo žene kurve, i ne htje se stidjeti. 4Hoćeš li otsele vikati k meni: oče moj, ti si vođ mladosti moje? 5Hoće li se srditi jednako? hoće li se gnjeviti dovijeka? Eto, govoriš, a činiš zlo koliko god možeš.

6Još mi reče Gospod za vremena cara Josije: jesi li vidio što učini odmetnica, Izrailj? kako odlazi na svako visoko brdo i pod svako zeleno drvo, i kurva se ondje. 7I pošto učini sve to, rekoh: vrati se k meni; ali se ne vrati; i to vidje nevjernica, sestra njezina, Juda.

8I svidje mi se za sve to što učini preljubu odmetnica Izrailj da je pustim i dam joj knjigu raspusnu; ali se ne poboja nevjernica sestra joj Juda, nego otide, te se i ona prokurva. 9I sramotnijem kurvanjem svojim oskvrni zemlju, jer činjaše preljubu s kamenom i s drvetom. 10I kod svega toga ne vrati se k meni nevjernica sestra joj Juda svijem srcem svojim, nego lažno, govori Gospod.

11Zato mi reče Gospod: odmetnica Izrailj opravda se više nego nevjernica Juda. 12Idi i viči ove riječi k sjeveru, i reci: vrati se, odmetnice Izrailju, veli Gospod, i neću pustiti da padne gnjev moj na vas, jer sam milostiv, veli Gospod, neću se gnjeviti dovijeka.

13Samo poznaj bezakonje svoje, da si se odmetnula Gospodu Bogu svojemu, ti si tumarala k tuđima pod svako drvo zeleno, i nijeste slušali glasa mojega, veli Gospod. 14Obratite se, sinovi odmetnici, veli Gospod, jer sam ja muž vaš, i uzeću vas, jednoga iz grada i dva iz porodice, i odvešću vas u Sion. 15I daću vam pastire po srcu svojemu, koji će vas pasti znanjem i razumom.

16I kad se umnožite i narodite u zemlji, onda se, veli Gospod, neće više govoriti: kovčeg zavjeta Gospodnjega; niti će im dolaziti na um niti će ga pominjati, niti će hoditi k njemu, niti će ga više opravljati.

17U to će se vrijeme Jerusalim zvati prijesto Gospodnji, i svi će se narodi sabrati u nj, k imenu Gospodnjemu u Jerusalimu, i neće više ići po misli srca svojega zloga.

18U to će vrijeme dom Judin ići s domom Izrailjevijem, i doći će zajedno iz zemlje sjeverne u zemlju koju dadoh u našljedstvo ocima vašim.

19Ali ja rekoh: kako bih te postavio među sinove i dao ti zemlju željenu, krasno našljedstvo mnoštva naroda? I rekoh: ti ćeš me zvati: oče moj; i nećeš se odvratiti od mene. 20Doista kao što žena iznevjeri druga svojega, tako iznevjeriste mene, dome Izrailjev, veli Gospod.

21Glas po visokim mjestima neka se čuje, plač, molbe sinova Izrailjevijeh, jer prevratiše put svoj, zaboraviše Gospoda Boga svojega. 22Vratite se, sinovi odmetnici, i iscijeliću odmete vaše. Evo, mi idemo k tebi, jer si ti Gospod Bog naš.

23Doista, zaludu su humovi, mnoštvo gora; doista, u Gospodu je Bogu našem spasenje Izrailjevo. 24Jer ta sramota proždrije trud otaca naših od djetinjstva našega, ovce njihove i goveda njihova, sinove njihove i kćeri njihove. Ležimo u sramoti svojoj, i pokriva nas rug naš; jer Gospodu Bogu svojemu griješismo mi i oci naši od djetinjstva svojega do danas, i ne slušasmo glasa Gospoda Boga svojega.

25